Mademoiselle Noir

''Za pet minuta zatvaramo''- reče knjižničarka tihim blagim glasom kojim me trgnula od vlastitih misli pa zatim započinje glasno brojati kovanice kao da hoće da svi odemo čim prije od te nesnošljive buke. Smatram knjižnice magičnima dokle je tišina. Imam osjećaj kao da je prošlo tek nekoliko minuta, a ne cijelih 45 minuta koje tokom školskog sata daju osjećaj vječnosti. Pospremam bilježnice u torbu i vraćam knjige koje sam nadobudno uzeo s polica. Malim brzim koracima krećem prema izlazu. Svaka druga daska me odaje svojim škripanjem dok pokušavam na brzinu rasplesti uvijek zapetljane slušalice. Guram teža metalna vrata i pripremam se da me zapljusne sunce i buka drugih ljudi. Pitam se kamo sad dok napuštam udobnost mračne stare knjižnice u kojoj se nalaze zelene svjetiljke poput onih u starim filmovima. Miris prašine i starih knjiga polako me napustio dok sam odlučio da idem sjesti na prugu i pričekati vlak koji dolazi za pola sata. Puštam pjesmu ''Fear of a Blank Planet''. Baš je vrijeme za Porcupine tree. Gledam kako su se počele skupljati manje grupice ljudi koje veselo pričaju. Zar nitko ne voli tišinu? Zašto ljudi uvijek imaju potrebu nešto govoriti? ''.Talking all day with nothing to say.'' Sjedim sam i razmišljam o ljubavi. Ne volim razgovarati o toj temi. Nema mi smisla to sve skupa. Što je ljubav zapravo? Što to znači? Meni je to samo jedna riječ bez značenje koja se u današnjem svijetu koristi u prevelikoj mjeri i mnogi smatraju da je to nešto poput kisika i hrane pa da ne možeš bez toga. Jednom mi je netko rekao kako je srce takvog oblika jer dva spojena ljudska srca tako izgledaju i da je svatko za nekoga. Ja mislim da za mene nema nitko, samo vjetar koji mi razbacuje kosu preko cijelog lica. Mah, što uopće gubim vrijeme razbijajući glavu tim glupostima.
Dvadeset pet minuta do dolaska vlaka. Pokušavam se pripojiti na obližnji wi-fi u nadi da pobjegnem od dosade. Signal pun, ali ništa. Brzo odustajem od toga jer znam da nema prevelike utjehe u tome. Sve je na neku istu foru. Sve je predvidljivo i nimalo originalno. Volim originalne stvari. Volim slike. Volim fotografirati. Uvijek je uz mene mobitel s kamerom ili fotoaparat da mogu uhvatiti prizor koji mi se sviđa. Volim slikati nebo. Danas je ružičasto- žute boje. Kao da je netko zapalio ružičastu šećernu vatu. S obzirom da nemam talent da uzmem olovku i papir pa da napravim crtež rukom od toga prisiljen sam fotografirati to ako želim zaustaviti taj trenutak.
Osamnaest minuta do dolaska vlaka. Nikada se ništa zanimljivo ne događa na stanici ili na vlaku. Vrhunac dana je kada se kondukter dere na nekoga jer nije kupio kartu. Ljudi odlaze i dolaze. Ulaze na vlakove i silaze s njih. Neki u žurbi a neki kao da ih nije ni najmanje briga da dođu na vrijeme na odredište.
Deset minuta do dolaska vlaka. Sjećam se kada sam počeo hodati u školu vlakom. Uvijek sam kao idiot stajao više od deset minuta na stanici jer sam se brinuo da ću zakasniti. Zatim strah da neću moći otvoriti vrata te da ću zapeti u vlaku (što mi se već umalo dva puta dogodilo) ili da ću otići na krivi vlak ili sići na krivoj stanici. Majka me uvijek plašila da će me udariti vlak ako budem prelazio prugu sa slušalicama u ušima i pričala mi razne priče o tome. Svakodnevno to radim i još uvijek sam živ.
Pet minuta do dolaska vlaka. Prolazi prvi vlak na koji sam umalo ušao nekoliko puta dok još nisam razmišljao svojom glavom da pogledam na sat i da mi dođe do mozga da moj vlak još nije ni krenuo iz stanice prije. Približava se sa svoja dva crvena svjetla i izgleda zlobno. Kao dva zla demonska oka sačinjena od crvenih rubina koji se približavaju velikom brzinom. Nakon godinu dana takvi prizori ti postanu svakodnevica i više te nije briga. Prođu pored tebe bez da trepneš.
Minus jedna minuta dolaska vlaka. Kasni. Ne volim kad vlakovi kasne. Više mrzim kada vlak krene minutu ranije- samo pojačava moj strah da će se to dogoditi jednom kada budem u zadnji tren došao i vlak će mi otići ''pred nosom'' kako bi to moja brižna baka rekla. Mrzim da mi konstantno govore što da radim., kako da radim i to da su opsjednute kontrolom. Još uvijek sanjaju da će iz mene nastati osoba kakvu su one stvorile u svojim glavama.
Hear My Train A Comin' Konačno. Krećem polako prema vratima. Stajem iza neke djevojke s dugom plavom kosom. Sama je. Koža joj je blijeda poput snijega. Izgleda krhko, kao da je pahuljica snijega pred prvim zrakama sunca. Stoji jako blizu mjesta dolaska vlaka. Napravila je još jedan korak prema nadolazećem vlaku. Neće se valjda baciti pod vlak? Za tri sekunde će vlak doći do nas. Ne miče se. Vrijeme mi se potpuno zaustavilo. Imam priliku spriječiti je u naumu da se baci pod vlak ili mogu samo stajati tu i gledati ju u izvršenju svojega plana. Ruka mi je sama poletjela za njom bez razmišljanja.....



Nastavlja se.