Mademoiselle Noir

''Aleksandra, dođi.'' reče. Izgubila sam se u moru njegovih predivnih očiju dok je on govorio. Ubrzo su mu se spojile usne i lice mu je poprimilo zabrinut izgled.
''Razumiješ?''upita. -Samo sam kimnula u znaku odobravanja iako nemam pojma što je rekao. Bi mu možda trebala reći da ja nisam Aleksandra?
Povukao me za ruku i u slijedećem trenutku smo se ispirali na nekoj napuštenoj plaži. Manji val me pogodio u leđa i hladna voda mi je šapnula ''Kako si došla ovdje?''. Pogledala sam u njega za odgovore i dok sam smišljala kako da ga pitam bez da zvučim ludo našli smo se na cesti.
Bum,bum,bum! Netko puca. Kako sam se sad opet našla na drugom mjestu?! Okrećem se i vidim iza sebe desetak časni s pištoljima. Trčim ja. Trči on. Trče časne za nama. Mislim da bi cijela vojska časni mogla dotrčati do nas i mi bi mislili da je samo jedna po zvuku cipela na cesti. Zašto trčimo po sredini ceste gdje smo lake mete? Skrećem sama u prvu ulicu i sklanjam se iza velikog zelenog kontejnera za smeće neugodna mirisa. Časna dotrči pred mene i ispali metak. Osjećam kako mi se hladan metak nastanio dolje u lijevoj strani trupa. Krv bez boli i tupi zvuk pucnja koji još uvijek odjekuje u mojoj glavi. Časna odlazi. Tup. Tup. Tup.........

Buđenje;
u snu se ne umire.
Nekoliko sekundi kasnije okus metka u mom trupu zamjenjuje budilica svojim odvratnim zvukom. Naravno sve je to bio još jedan ludi san. Koja glupost, moram prestati gledati klišejske filmove. Ljudi stvarno trebaju prestati pisati takve stvari-da netko ne govori tko zna koliko dugo i onda se obrati nekome ''posebnom''. Samo nas truju..
Sad znam odgovor na pitanje kako sam 'preskakala'. U snu nikad ne znaš početak radnje; jednostavno te uvijek ubace u sredinu..



Ponedjeljak. Ispit iz povijesti. Još uvijek ne znam zašto uopće idem danas u školu; ispit iz povijesti nikada ne završi dobro.
11:16-još jedan alarm zvoni, za svaki slučaj. Još odvratniji zvuk-da me podsjeti da obrišem deset nadolazećih alarma. Voljela bi upoznati nekoga kome je jedan alarm dovoljan da se probudi i reće mi kako je to.
11:50-gdje mi je torba!? Vlak kreće za osam minuta. Nije toliko zabavno smijati se nekome da trči na vlak dok sam trčiš.
11:59-previše-ljudi-na-vlaku. Opet stojim. Teško je loviti dah u pretrpanom vlaku zbog nedostatka kondicije. Nema smisla obećavati si da ću jednog dana doći na vrijeme jer nikada ne dođem, a kad krenem ranije hodam sporije pa kasnim još više .
...
18:25-Zadnji sat-ispit iz povijesti
Prof. kasni na sat petnaestak minuta i netko je baš opsovao kašnjenje kad su se otvorila vrata (Nismo izdali tko je opsovao).
Ispit traje 20 minuta i sastoji se od hrpe nemogućih pitanja.
Long story short- Kad je prošlo otprilike 10 minuta (rješila sam pitanja barem za 2 i zurila sam u ispit i stvari koje vidim prvi put u životu) mi susjeda počne pisati penkalom na klupu odgovor na neko pitanje i ja pogledam na trenutak. Suprise, suprise- obje smo dobile dvije jedinice.. To je drugi put da su me ulovili u prepisivanju. Prvi put, u četvrtom razredu osnovne škole, sam flomasterom napisala 10 Božjih zapovjedi na ruke i sve se obrisalo prije ispita od nervoze ali su me svejedno izdali.
Zari mi nož u leđa, zavrni i prođi kroz mene.


Nakupilo se toga. Bilo joj dosta. Svih sranja. Svih ljudi. Svega. Ovako više nije išlo.
A uvijek je bila tako mirna i dobra djevojka. Što će selo reći?
I jednog dana se čak svidjela nekome. Nakon 4 mieseca druženja uslijedilo je 4 mjeseca veze. Čitavo vrijeme ona je sanjala nekog drugog no poskliznula se i ipak zaljubila. No on je odlučio to prekinuti jer nije mogao misliti na ništa drugo osim na nju. Ali to nije bitno jer nije bilo Valentinovo. Bio je dan prije Valentinova. Jadnica, a mislila da je će prvi put provesti Valentinovo uz nekoga.
Bojala se čitavog života nekoga povrijediti pa je zato gutala metke načinjene od vlastitog kukavičluka i razarala se dan po dan.
Ali ona je bila u redu, uz malo ljepila i slomljeno srce se može pokrpati.

Voljela je vlakove.
I njezin vlak je došao, a zamišljeni prijatelji i ljubavnici joj nisu mogli pomoći. Stvari koje se najviše bojala, je najviše priželjkivala. Život je ionako smrtonosna bolest.
Jadnica

''...kako na nebu tako i na zemlji. Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Amen.'' - u polusnu čujem kako nekolica ženskih glasova dopire do mene. To je Oče naš, netko moli. Ne valjda da sam ponovo zaspala u crkvi. Već čujem majčine prijekore da ponovo nisam ništa molila i nisam pazila.
Otvaram oči. Strop je bijeli- u župnoj crkvi su nacrtani različiti sveci na stropu. Preplavlja me olakšanje da nisam u crkvi. Možda je molitva bila samo dio sna. Pokušavam pomaknuti ruke i noge u nadi da ustanem. Nešto čvrsto oštrih rubova mi se urezuje u ruke. Zglobovi stopala su mi privezani zajedno i ograničena sam na minimalne lijevo- desno kretnje glavom. Preostaje mi jedino da pogledom pretražim prostoriju. Desno od mene je prazni bijeli zid. Lijevo od mene je prozor i najjednostavnija, bijela plastična stolica koja je usmjerena tako da osoba koja sjedi na njoj može vidjeti kroz prozor. Kroz prozor ulazi jesensko sivilo neba. Ne mogu vidjeti što je vani. Ravno od mene nalaze se bijela vrata na kojima je manji prozorčić s rešetkama.
Kroz jezivu tišinu su se počeli širiti zvukovi potpetice na pločicama. Udaljeni su. Samo jedna osoba koliko čujem. Lovi me panika. Sve su bliže. Otvaraju se vrata. Zatvaram oči. Izvodim jedan od svojih uobičajenih ''izgljumljenih snova''. Kad sam bila dijete majka je mene i sestru stalno obilazila da vidi ako spavamo. Sjećam se kako me sestra uvježbavala za to i kako je sama ulazila u sobu pretvarajući se da je majka za treninge, a ja sam se samo smijala.
- ''Pacijent se još uvijek nije probudio. Rekla sam ti da joj ne daješ toliku količinu lijekova. '' 1. glas
- ''Bilo pa prošlo. Jedan pacijent manje za brigu, za sada. Hajmo obići ostale pacijente. '' 2. glas
- ''Čula sam da danas dobivamo novog pacijenta. Koja je priča? '' 1. glas
- ''Da, neki mali. Tek mu je sedamnaest. Pokušaj samoubojstva. Ne znam mnogo, još nisam stigla proučiti karton. Navodno je...... '' 2. glas udaljavajući se
Otvaram ponovo oči po škljocaju zatvaranja vrata. Lijekovi? Pacijent? Bolnica, možda ludnica? Moram se nekako osloboditi i saznati još nešto- ukoliko to ne uspije dati ću nekome do znanja da sam se probudila. Ali ne sada. Svladava me umor, ne mogu se oduprijeti..

Budi me zvono. Okrutno, nemilosrdno zvono. Netko se dere ''BUĐENJE!!!!! VEĆ JE ŠEST SATI. '' Žena, izgleda poput časne, ulazi naglo u prostoriju.
- ''Dobro jutro. Divan je dan za buđenje iz dvotjedne kome. Ne brini, na sigurnom si. Samo ti želimo pomoći. Nalaziš se u Forgotten Lighthouse'' 1. glas od prije, časna sestra
-Što je ''Forgotten Lighthouse'' ?- upitam
-''Azil za umobolne. Raj, pakao i čistilište.''- u prostoriju ulazi 2. glas od prije (također časna sestra) s podrugljivim osmjehom
-Mislim da ste me zamijenili s nekim. Ja sam potpuno normalna. Ne pripadam u ludnicu! -govorim im zbunjeno.
...Što se tu dešava? -pitam se
-''Nitko nije normalan. "Normalno je iluzija. Što je normalno za pauka je kaos za muhu." Morticia Addams. Uostalom, većina ljudi koja se nalazi u Forgottenu tvrdi da ne pripada tu. Daj se barem potrudi uvjeriti nas. '' 2. časna
-Možete li me barem odvezati? rečem planirajući u glavi bijeg. Ja ne pripadam tu.
-''Da. ''- reče 1. časna te ode van iz prostorije i vrati se s bočicom na kojoj piše ''Sedativ'' pa mi ubrizga iglom u ruku.
Pogled mi se počeo mutiti dok me je jedna od časna odvezivala. Probudila sam se drugdje. Ženska osoba je bez treptanja gledala u mene. Stajala je maksimalno trideset centimetra udaljena od mene. Ozbiljno lice joj se razvilo u maleni osmjeh kad je vidjela da sam se probudila.
-''U redu je. Ne paničari. Ja sam Amelia. Tvoja cimerica.'' žena kratke smeđe kose polako se počela odmicati od mene.
To je bio moj prvi susret s njom.
Ona je tu već 6 godina. Dobro poznaje svaki kutak ludnice. Pokazala mi je sve što trebam znati i upoznala me s stanjima svih ljudi koji su tamo. Rekla mi je kako me je jedna od časnih sestara predozirala, uvjerila da sam mrtva i da je ona anđeo. Zato sam bila u komi dva tjedna. Ne sjećam se toga. Ne znam ni zašto sam ovdje.
Svaki dan sve isto. Ustajanje u šest u jutro. Molitva. Doručak u sedam. Tablete. Kava, kartanje i društvene igre do deset. Šetnja. Molitva. Ručak u jedanaest. Čitanje knjiga, odmaranje ili gledanje televizije do pet. Večera. Šetnja. Tuširanje i ostali dijelovi osobne higijene. Tablete. Molitva. Spavanje u osam. I naravno svakodnevno maltretiranje od strane časne sestre. Također dva puta na tjedan jedan sat sjedim i gledam u psihijatra. Usta mu se otvaraju, ali ga ne čujem.
Jesam li spomenula da je ludnica na napuštenom otoku i da je na njemu svjetionik po kome je dobila ime? Vodu, hranu i pacijente časne sestre dovode brodom.
Svaka nada za bijeg mi je već nestala.

Nakon nekoliko mjeseci..
-''Sretan rođendan ti!'' pjevaju sve časne sestre jednom starijem pacijentu i nose mu tortu dok ostali pacijenti promatraju kao biljke na sigurnoj udaljenosti. U tom trenutku me netko povukao i stavio ruku na usta. Bio je to jedan od pacijenta. On je došao nedugo nakon mene u ludnicu. Priča se da je spasio neku djevojku da se baci pod vlak i onda je skroz poludio. Nakon toga nije nikad nikome ništa više rekao. Nitko ne zna zašto.
-''Aleksandra, dođi.'' reče


Nastavlja se.

''Za pet minuta zatvaramo''- reče knjižničarka tihim blagim glasom kojim me trgnula od vlastitih misli pa zatim započinje glasno brojati kovanice kao da hoće da svi odemo čim prije od te nesnošljive buke. Smatram knjižnice magičnima dokle je tišina. Imam osjećaj kao da je prošlo tek nekoliko minuta, a ne cijelih 45 minuta koje tokom školskog sata daju osjećaj vječnosti. Pospremam bilježnice u torbu i vraćam knjige koje sam nadobudno uzeo s polica. Malim brzim koracima krećem prema izlazu. Svaka druga daska me odaje svojim škripanjem dok pokušavam na brzinu rasplesti uvijek zapetljane slušalice. Guram teža metalna vrata i pripremam se da me zapljusne sunce i buka drugih ljudi. Pitam se kamo sad dok napuštam udobnost mračne stare knjižnice u kojoj se nalaze zelene svjetiljke poput onih u starim filmovima. Miris prašine i starih knjiga polako me napustio dok sam odlučio da idem sjesti na prugu i pričekati vlak koji dolazi za pola sata. Puštam pjesmu ''Fear of a Blank Planet''. Baš je vrijeme za Porcupine tree. Gledam kako su se počele skupljati manje grupice ljudi koje veselo pričaju. Zar nitko ne voli tišinu? Zašto ljudi uvijek imaju potrebu nešto govoriti? ''.Talking all day with nothing to say.'' Sjedim sam i razmišljam o ljubavi. Ne volim razgovarati o toj temi. Nema mi smisla to sve skupa. Što je ljubav zapravo? Što to znači? Meni je to samo jedna riječ bez značenje koja se u današnjem svijetu koristi u prevelikoj mjeri i mnogi smatraju da je to nešto poput kisika i hrane pa da ne možeš bez toga. Jednom mi je netko rekao kako je srce takvog oblika jer dva spojena ljudska srca tako izgledaju i da je svatko za nekoga. Ja mislim da za mene nema nitko, samo vjetar koji mi razbacuje kosu preko cijelog lica. Mah, što uopće gubim vrijeme razbijajući glavu tim glupostima.
Dvadeset pet minuta do dolaska vlaka. Pokušavam se pripojiti na obližnji wi-fi u nadi da pobjegnem od dosade. Signal pun, ali ništa. Brzo odustajem od toga jer znam da nema prevelike utjehe u tome. Sve je na neku istu foru. Sve je predvidljivo i nimalo originalno. Volim originalne stvari. Volim slike. Volim fotografirati. Uvijek je uz mene mobitel s kamerom ili fotoaparat da mogu uhvatiti prizor koji mi se sviđa. Volim slikati nebo. Danas je ružičasto- žute boje. Kao da je netko zapalio ružičastu šećernu vatu. S obzirom da nemam talent da uzmem olovku i papir pa da napravim crtež rukom od toga prisiljen sam fotografirati to ako želim zaustaviti taj trenutak.
Osamnaest minuta do dolaska vlaka. Nikada se ništa zanimljivo ne događa na stanici ili na vlaku. Vrhunac dana je kada se kondukter dere na nekoga jer nije kupio kartu. Ljudi odlaze i dolaze. Ulaze na vlakove i silaze s njih. Neki u žurbi a neki kao da ih nije ni najmanje briga da dođu na vrijeme na odredište.
Deset minuta do dolaska vlaka. Sjećam se kada sam počeo hodati u školu vlakom. Uvijek sam kao idiot stajao više od deset minuta na stanici jer sam se brinuo da ću zakasniti. Zatim strah da neću moći otvoriti vrata te da ću zapeti u vlaku (što mi se već umalo dva puta dogodilo) ili da ću otići na krivi vlak ili sići na krivoj stanici. Majka me uvijek plašila da će me udariti vlak ako budem prelazio prugu sa slušalicama u ušima i pričala mi razne priče o tome. Svakodnevno to radim i još uvijek sam živ.
Pet minuta do dolaska vlaka. Prolazi prvi vlak na koji sam umalo ušao nekoliko puta dok još nisam razmišljao svojom glavom da pogledam na sat i da mi dođe do mozga da moj vlak još nije ni krenuo iz stanice prije. Približava se sa svoja dva crvena svjetla i izgleda zlobno. Kao dva zla demonska oka sačinjena od crvenih rubina koji se približavaju velikom brzinom. Nakon godinu dana takvi prizori ti postanu svakodnevica i više te nije briga. Prođu pored tebe bez da trepneš.
Minus jedna minuta dolaska vlaka. Kasni. Ne volim kad vlakovi kasne. Više mrzim kada vlak krene minutu ranije- samo pojačava moj strah da će se to dogoditi jednom kada budem u zadnji tren došao i vlak će mi otići ''pred nosom'' kako bi to moja brižna baka rekla. Mrzim da mi konstantno govore što da radim., kako da radim i to da su opsjednute kontrolom. Još uvijek sanjaju da će iz mene nastati osoba kakvu su one stvorile u svojim glavama.
Hear My Train A Comin' Konačno. Krećem polako prema vratima. Stajem iza neke djevojke s dugom plavom kosom. Sama je. Koža joj je blijeda poput snijega. Izgleda krhko, kao da je pahuljica snijega pred prvim zrakama sunca. Stoji jako blizu mjesta dolaska vlaka. Napravila je još jedan korak prema nadolazećem vlaku. Neće se valjda baciti pod vlak? Za tri sekunde će vlak doći do nas. Ne miče se. Vrijeme mi se potpuno zaustavilo. Imam priliku spriječiti je u naumu da se baci pod vlak ili mogu samo stajati tu i gledati ju u izvršenju svojega plana. Ruka mi je sama poletjela za njom bez razmišljanja.....



Nastavlja se.

Brutalna svjetlost bode me u oči. Nešto crno se nazire. Po obrisu izgleda kao čovjekolika vrana. Pruži mi ruku. Sad jasno vidim. Njezina haljina posuta po podu izgleda poput spaljenih stranica knjige. Duga crna krila krase njezina leđa i sjaje pod tim čudnim svijetlom. Lice joj je jednostavno, bezizražajno. Ne ostavlja dojam dobre ni dojam loše osobe. Sasvim je neutralna. Kosa boje ugljena je poput paučine. Složena u savršenu punđu samo nekoliko pramena visi na licu. Prilazim joj. Prostor je ispunjen bjelinom. Podsjeća me na bolnicu, ali nema onog odvratnog mirisa po smrti i bolestima.
- ''Dođi sa mnom.'' -ona.
- Kamo?- odgovaram.
-''Na bolje mjesto. Gdje nema patnje, boli i svih koji bi te mogli povrijediti. Nekamo gle ćeš provesti ostatak vječnosti u miru. ''
-Zvuči idilično. Zvuči kao smrt, iako smrt nije idilična. Ili?
-''Zašto si se onda odlučila za smrt?''
-Molim?
-''Što moliš? Mrtva si. Ono što je ostalo od tebe stavit će staviti u drveni lijes i pod hladnu zemlju gdje ćeš trunuti i postati hrana crvima.''
-Zahvaljujem na toj divnoj slici u mojoj glavi. Ne sjećam se, možeš li mi reći što je bilo?
-''Ništa. I drugi put'' - njezino lice je poprimilo lagano jezivi osmjeh.
-Hoćeš li mi reći?
-''Da. Nego, čega se posljednjeg sjećaš?''
-Ahm.. Bila sam u školi i pisali smo ispit iz povijesti. Barem mislim.
-''A što je dalje bilo?''
-Ne znam. S obzirom da je to bio zadnji sat, najvjerojatnije sam otišla na vlak i kući, ukoliko netko nije izveo trik s olovkom na meni pod poviješću.
-''Da,krenula si kući, ali nikada nisi stigla. Nešto se pod poviješću desilo, ne znam što. Nisam bila tamo. Poslije ti se netko histerično ispričavao i zatim te ostavio. Potpuno samu. Još si gledala kako te napušta. Ti si otišla sama do parka. Čula sam ti misli. Bila si u šoku. Nisi vjerovala. Nisi znala kako se osjećaš. Nikada te nisam vidla takvu. Čak ti ni sladoled nije pao na pamet, a sladoled te uvijek oraspoloži. Bila si potpuno drvena samo si noge micala. Sporo si hodala. Nisi ni jednu pjesmu slušala. Ništa nalik na tebe. Išla si svim dužim putovima i nisi se obazirala na nikoga. Ukratko, bila si poput hodajuće biljke. Kao da te netko nadrogirao. Išla si do druge stanice. Došla si deset minuta ranije i tamo si stajala i nisi se pomakla ni jedan milimetar dokle vlak nije došao. Nisi o ničemu razmišljala. Misli su ti bile mrtve. Mrtve kao jučerašnji dan. Ponovo si stajala onako blizu vlaku kao što to uvijek činiš, ali ovaj puta si stala malo preblizu ii... Da nastavim?''
-Što si ti??
-''Anđeo. Anđeo smrti. Mi smo djeca sunca. Naše kraljevstvo će doći svima. Naša sunca će ispuniti zrak na kraju svijeta. Znaš, teško je. Teško je objasniti. Ali, sada je tvoje putovanje započelo. Krenimo!''
-Ali ne bi u smrti sve trebalo biti crno? Tamno popust starih napuštenih dvoraca iz kojih su i pauci pobjegli od straha i jeze? Tamno poput sredina šuma bez kraja u koje ni mjesec ne zalazi?
-''Ne mogu reći. Ne želim kvariti, ali ćeš uskoro saznati.''
-Tako tiho. Tako blago. Tako pritajeno govoriš mi to sve. Skoro je i od mojih misli tiše. Zašto ne mogu jednostavno biti prašina, i ništa više. Zašto me jednostavno ne pustiš da letim s vjetrom, da ti ne budem teret. Posjetit ću cijeli svijet i ništa više.
-''Dobro, smiri se Edgare, i ništa više. To nije tvoja sudbina.''
-Otkad mrtvi imaju sudbinu?
Pogledala me i uputila mi jedan zagonetan smiješak. Ostatak hoda više ni jedna nije govorila. Obje smo se prepustile vlastitim mislima. Nije bilo potrebe za riječima. Približavale smo se odredištu.


Nastavlja se.

Sivi oblaci su potpuno prekrili nebo. Cesta je suha. Ni nebu se ne plače. Drži sve u sebi. Tišina je prevladala i vrana koja se uvijek njiše na najvišoj grani je odustala od pjevanja. Zatišje pred buru rekla bih.
Otpijam gutljaj sad već hladne kave i gledam kako se crni talog miješa s ostatkom kave. Glava mi puca. Kao da mi je netko stavio odvijač u potiljak i iz zabave odlučio mi ne reći. Dobro da sam uzela produženi vikend pa da ne moram gledati sve one ljude. Zlo mi je od njihove dvoličnosti.
Ljudi ne shvaćaju da je samoća podcijenjena. Ja volim biti sama. Volim čitati sama. Volim se voziti u vlaku sama. Volim šetati kući sama. Daje mi vrijeme da razmišljam i pustim misli na pašu. Volim jesti sama. Volim slušati muziku sama. Ali kada vidim druge ljude kako se druže i smiju shvaćam da, iako volim biti sama da ne volim biti usamljena.
Naslanjam glavu na sve moguće kao da ju pokušavam spriječiti da se ne raspukne na dijelove- kao što se zrcalo slomi nakon što ga ispustiš. Misli mi lutaju po jučerašnjoj zadaćnici iz hrvatskog. Uvijek se prekasno sjetim svega što sam mogla napisati. Tema mi nije ni malo odgovarala. Trebalo je pisati o vlastitim iskustvima i sebe potpuno prenesti na papir. Od tri teme odabrala sam temu Lijenost je uzrok mnogih nevolja. Nisam znala o čemu da pišem. Umalo sam svoje učenje iz bilježnica usporedila s uputstvima za korištenje- koristiš ih samo kada nešto pokvariš- kada dobiješ lošu ocjenu i kada više nemaš drugih opcija- pred ispit. Srećom nisam to napisala, nisam htjela da se profesorica ponovo križa nad mojom zadaćnicom.
Gledam van kroz prozor. Nebo je proplakalo. Drveća se njišu u ritmu pjesme koju slušam. Soba postaje tamna poput ulice koju mala noćna svjetiljka neuspješno pokušava svim svojim snagama osvijetliti,a zatim poprima boju mojih misli- moje misli su poput noći bez mjeseca, a ja sam samo duga u mraku.

Tišina me potpuno obujmila. Ustajalim zrakom širi se hladnoća. Danje svijetlo polako zamjenjuje tama. Uskoro neću vidjeti papir pred sobom.
Ljudi su čudovišta. To je ponovo potvrđeno. Ponovo su me svi napustili.
Ponedjeljak. Okupana suncem prije škole sjedim ispod drveta trešnje prepunog bijelih cvijetova i jednostavno sanjarim. Nemam ni jedne brige. Zatim dođem u školu. Svi su tmurni kao da za sobom vuku velik teret. Ispitujem ih možda i previše puta- ''Jesi li dobro?'' Odgovor uvijek isti, da. Odustajem. Počinjem poprimati njihovu tamu. Zbog neznanja postajem i ja tako. Na kraju dana mene nitko ne pita jesam li dobro. Ne. Oni odu. Ostave me samu, u mraku. Ostave me na milost i nemilost samoj sebi. Dopuštaju da me moji unutarnji demoni u potpunosti preuzmu.
Vidim ih kako svi sretni, nasmiješeni prolaze kroz vrata škole. Ne mogu me nikada ni počekati. Možda je i dobro da me ne čekaju. Pitam se, jesu li mi ti ljudi zaista prijatelji. Ljudi zbog kojih se osjećam loše-mogu li se oni zaista zvati mojim prijateljima?
Trebam nekoga da dođe do mene, da mi pruži ruku i spasi me od ove provalije tame. Da me upita jesam li dobro. Da pokuša razumjeti, barem djelomično. Hoću takvog prijatelja. Hoću nekoga kome će stati do mene i nekoga tko će mene zvati da idemo nekamo, a ne uvijek ja njih.

Mozak mi ne radi. Često ulovim sama sebe kako ne razmišljam o ničemu. Možda ponekad jedino o tebi. Pitam se je si li me danas zaista primijetio, pogledi su nam se susreli na onom uvijek krcatom hodniku iako u tom trenutku za mene si samo ti bio tamo. Jesam li si to umislila ili se to doista dogodilo? Prošli puta si me umalo udario vratima i još mi zadao pljusku time da si prošao pored mene kao da sam nevidljiva. Uvijek sam željela biti nevidljiva, sad sam to i dobila. Vrijeme se zaustavilo u tom trenutku dok si prošao pored mene. Vidim pronašao si nekoga. Nekoga stvarnoga. Manje slomljenoga. Stojim tu, razbijena u milijune komadića, u jednom komadu. Neka mi netko, molim Vas, reče kad sam se tako vezala za neznanca? Tvoje poruke su me izbavile od odurne depresije koja uvijek piše postove na mom blogu.
Moje srce u komadićima još uvijek kuca. Nemam za što živjeti, nemam za što umrijeti. Koja tragična egzistencija. Još uvijek se pitam bih li netko primijetio da jednostavno nestanem. U mozak mi se urezala rečenica ''Mene je briga.''. Slomim se svaki put i isplačem mora zbog te rečenice. Tri riječi koje imaju tako jako značenje. One poput flastera drže rubove moje slomljene duše i ne dopuštaju mi da nestanem u potpunosti.
I još uvijek stojim tu oduzeta od vremena, žedna budućnosti napita prošlosti. Stvarnost više ne postoji. Daj mi vremena da se odlučim postoji li išta.
Zašto uvijek stojim? Idem sjednem.

Još jedno ne odgovoreno zašto. Gledam u tvoju zadnju poruku. Kraj bez objašnjenja. Prekratko je trajalo da bi tugovala,ali je trajalo dovoljno dugo da se nađeš u mojim mislima svake noći. Prisutnost tvojih usana na mojima davno je već nestala. Sjećanje ostaje. Bojim se da će na kraju ostati neka sjena tog sjećanja. Još uvijek pronalazim stvari koje su upile tvoj miris. Ohh zašto. Molim te reci mi zašto. Prolazim ulicom, sjećanja ponovo naviru. Gledam na mjesto gdje smo mi nekoć sjedili na tvojoj toploj jakni. Onako zagrljeni. Sada više toga nema. Nema više ni tvojih osmjeha. Nikada više. I znam, da ne znam zašto. Molim te reci mi, zašto.
Prošlo je već nekoliko tjedna od posljednjeg susreta. Sve moje nade propale su brže od mojih snova. Otišle su zadnjim vlakom, vlakom bez odredišta koji se više nikada ne vraća. Još uvijek redovito prošetaš mojim mislima. Moram nastaviti. Znam, znam da si htio, mogao si mi reći zašto. Očito su sva ona obećanja bila prazna.
Ne žalim za ničim. Živim u sadašnjosti i krećem prema budućnosti. Ostavljam nas zapisane olovkom u moj dnevnik. Postao si samo jedna priča nepoznatog završetka. I nigdje ne piše da tako mora ostati. Ukoliko se nešto treba dogoditi, dogodit će se.

Gluho doba noći je. Sjedim potpuno sama na hladnoći koja mi se urezuje u kosti. Mrak je obavio sva drveća u blizini. Odgurnula sam se. Poljećem u visine i veselim se poput petogodišnjeg djeteta dok stara ljuljačka cvili.

Jato crnih vrana leti mi iznad glave. Opet rade svoje famozne plesove. Širim svoja duga crna krila u namjeri da poletim s njima i pridružim im se u nebeskom valceru. Zatrčim se svom snagom i trenutak prije poljetanja poletim preko kamena na cesti. Upadam u rupu u zemlji i budim se na vlaku. Podižem pogled i ugledam predivnu prikazu duge kovrčave kose kako svojim plavim očima prolazi kroz redove debele knjige. Pokušavam mislima zaustaviti taj trenutak jer znam da nije stvaran i da ću se ponovo probuditi.
Ništa dobro ne traje.